Kako se kemoterapija primjenjuje?

Prilikom primjene kemoterapije može koristiti samo jedan (monokemoterapija) ili kombinacija dvaju ili više kemijskih sredstava (polikemoterapija). Primjenom kombinirane kemoterapije postižu se bolji uspjesi u liječenju zbog nadvladavanja otpornosti tumora na citostatike i zbog mogućnosti da se uništi maksimalan mogući postotak zloćudnih stanica.

Klinički djelotvorna kombinacija kemijskih sredstava se zove kemoterapijski protokol, a temelji se na načelima:

  • U kombinaciju se uključuju sredstva dokazane djelotvornosti protiv tumora za koji je protokol namijenjen;
  • Svaki od uključenih lijekova bi trebao imati različiti mehanizam djelovanja kako bi se uspješno djelovalo na ciklus tumorske stanice i na faze rasta te smanjilo otpornost;
  • Svaki lijek uključen u kombinaciju treba primijeniti u optimalnoj dozi i prema optimalnom rasporedu kako bi se postiglo optimalno djelovanje prema tumoru;
  • Lijekovi uključeni u kombinaciju moraju imati različit spektar toksičnosti da bi se izbjegla potreba ograničavanja doze ili pojava za život pogibeljne toksičnosti;
  • Lijekovi u kombinaciji trebaju biti primjenjivani u najkraćim mogućim vremenskim razmacima između ciklusa da bi intenzitet doze bio održan i time postiglo dulje vrijeme preživljenja bez znakova bolesti i/ili sveukupno preživljenje bolesti.

Ukoliko se primjenjuje prije operativnog zahvata – naziva se neo-adjuvantna kemoterapija. U tom slučaju citostatici se obično daju bolesnicima čija je tumorska masa prevelika ili prečvrsto vezana uz zdravo okolno tkivo, da bi se olakšalo kirurško odstranjenje tumora.

Dalje, kada se kemoterapija primjenjuje nakon operativnog zahvata – naziva se adjuvantna kemoterapija. Adjuvantna kemoterapija u pravilu se započinje unutar mjesec dana od kirurškog zahvata. Primjenjuje se u slučajevima kada je tumor reduciran (nije se mogao u cjelosti odstraniti), ili kada je sav vidljivi tumor odstranjen, ali postoji rizik ostatnih, prostim okom nevidljivih stanica (mikrometastaza ili mikropresadnica). Cilj je uništiti eventualna mikrometastatska žarišta bolesti i time smanjiti rizik recidiva, tj. ponovne pojave bolesti.

Kemoterapija koja se primjenjuje istovremeno sa zračenjem naziva se kemoradioterapija.

Kemoterapija se također primjenjuje u uznapredovalom raku, te ima najčešće za cilj produženje života, olakšanje simptoma bolesti i poboljšanje kvalitete života bolesnika. Naziva se palijativna kemoterapija i obično se primjenjuje dok god postoji terapijski odgovor.

U liječenju zloćudnih tumora s visokim rizikom recidiva, primjenjuju se visoke doze citostatika radi postizanja boljeg terapijskog odgovora. Budući da visoke doze citostatika uništavaju koštanu srž, u tim je slučajevima potrebno i presađivanje – transplantacija srži. To se postiže davanjem tzv. matičnih krvnih stanica koje se skupljaju iz koštane srži ili periferne krvi, od samog bolesnika, prije visokodozažne terapije ili od druge osobe (donora) s podudarnim stanicama.

Kemoterapija se može primjenjivati:

  • Intravenski u obliku infuzije u perifernu venu (na ruci), te su na taj način izbjegnuti problemi oko apsorpci­je ili pripravnosti bolesnika da uzima lijekove. Tada je najčešće potreban prijem u bolnicu na jedan ili nekoliko dana, ili u dnevnu bolnicu tijekom jednog dana.
  • Peroralno – kao tableta, sirup ili kapsula, pa ih se može uzimati kod kuće prema uputi liječnika.
  • Intramuskularno –  injekcijama, ubodom u mišić ili neki drugi dio tijela.
  • Itraarterijski – direktno u arteriju koja opskrbljuje rak putem intraarteriiskih katetera kad to zahtijeva klinička situacija;
  • U tjelesne šupljine (intraperitonealno, intrapleuralno ili intraperikardijalno) da bi se visokom koncentracijom djelovalo na zloćudne stanice na seroznim membranama i na taj se način spriječilo nakupljanje tekućine u tim prostorima;
  • Intratekalno – kada je bo­lest zahvatila moždane ovojnice, citostatici se daju u likvor, odnosno u prostore ispod moždanih ovojnica – subarahnoidalno.

Problemi oko intravenskog davanja lijekova (“loše vene”, podljevi i slično) danas su uglavnom lako rješivi upotrebom centralnih ili pe­rifernih trajnih venskih katetera koji mogu biti ot­voreni ili spojeni na potkožne rezervoare s mem­branama za transkutano davanje citostatika. Modernim tehničkim pomagalima kao što su infuzomati i infuzijske pumpe moguće je citostatike primijeniti u kontinuiranim višednevnim infuzijama uz vrlo točno i sigurno doziranje.