Palijativna skrb je aktivna i cjelovita briga kako za osobu čija bolest više ne reagira na liječenje, tako i za bolesnikovu obitelji. Palijativna skrb nastoji ublažiti bol i patnju te poboljšati kvalitetu života bolesnika i njegove obitelji. Palijativna skrb ne ublažava samo fizičke simptome već i pomaže kod psihičkih, socijalnih i duhovnih poteškoća-

Palijativna skrb pruža podršku članovima obitelji tijekom bolesti i u žalovanju nakon bolesnikove smrti.

Palijativna skrb slavi život: ona ne ubrzava, niti ne odgađa smrt, smatrajući ju dijelom normalnog životnog procesa.

Hospicij je i filozofija skrbi i moderna zdravstvena ustanova sa nizom sistema pružanja pomoći ljudima na kraju života, a njihovim njegovateljima, čak i nakon smrti u žalovanju. Zbog poistovjećivanja sa starijim značenjima danas prevladava naziv  palijativna skrb odnosno palijativna medicina.

Palijativna skrb pomaže bolesniku da što moguće kvalitetnije proživi život do samog kraja te pruža podršku obitelji za vrijeme bolesti i u žalovanju.

Provodi se pružanjem fizičke skrbi, ali i psihosocijalne i duhovne potpore bolesniku te njegovoj obitelji za vrijeme bolesnikove bolesti i u žalovanju.

• Djeca i punoljetne osobe koje pate od prirođenih bolesti ili stanja koja dovode do ovisnosti o terapijama koje ih održavaju na životu i/ili dugoročne skrbi njihovih skrbnika s ciljem pružanja skrbi za obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
• Osobe bilo koje dobi koje pate od akutnih, ozbiljnih i po život opasnih bolesti (poput teških ozljeda, leukemije ili moždanog udara) kada je izlječenje, ukoliko do njega dođe, vrlo dugotrajan  i  zahtjevan put ispunjen značajnim teškoćama.
• Osobe koje pate od progresivnih kroničnih stanja (maligniteta, kroničnih zatajenja bubrega,  bolesti jetre, moždanog udara koji je uzrokovao značajno funkcionalno oštećenje, uznapredovale srčane ili plućne bolesti, krhkosti, neurodegenerativne bolesti i demencije).
• Osobe koje pate od kroničnih i za život ograničavajućih povreda uslijed nesreća ili drugih oblika teških ozljeda.
• Ozbiljno i terminalno oboljeli pacijenti (poput osoba koje pate od demencije u posljednjoj fazi terminalnog stadija karcinoma, ili teškog invaliditeta uslijed zadobivene moždane kapi),  koji  se  vjerojatno neće oporaviti niti stabilizirati te za koje je intenzivna palijativna skrb vodeći fokus i cilj skrbi za vrijeme koje im preostaje.

Skrb za osobe pri kraju života pruža se na različitim razinama.

Palijativni pristup: cjeloviti pristup bolesniku u liječenju i komunikaciji od strane zdravstvenih radnika koji pružaju zdravstvenu i socijalnu skrb za građane (liječnici opće medicine i liječnici u općim bolnicama, medicinske sestre u primarnoj zdr.zaštiti i bolnicama, farmaceuti, osoblje u ustanovama za kućnu njegu te domovima i dr.).

Opća palijativna skrb: stručnjaci koji su češće uključeni u skrb o terminalno oboljelima (liječnici i sestre primarne zdravstvene zaštite, njegovateljice,gerijatri, onkolozi i dr.) ali palijativna skrb nije glavni fokus njihovog rada.

Specijalistička palijativna skrb: skrb koju zajednički pruža tim visokoobrazovanih stručnjaka iz područja zdravstvene, socijalne i duhovne skrbi terminalno oboljelih osoba.

Volonteri: dobro educirani i organizirani volonteri različitih struka i sposobnosti bitno pridonose kvaliteti skrbi za terminalne bolesnike te su važan dio palijativnog tima.

Članovi obitelji: kao glavni nositelj skrbi za oboljelog člana, dobro informirana i educirana obitelj, može uz pomoć i podršku pružati veoma kvalitetnu skrb i njegu u domu bolesnika.

Usklađen i zajednički rad multidisciplinarnog tima sa interdisciplinarnim pristupom osnova je palijativne skrbi. Veličina i struktura palijativnog tima ovisi o potrebama palijativnog pacijenta i mogućnostima.

U palijativnom timu postoji vodstvo i organizacija, svaki je član važan i ravnopravan dio tima.

Multidisciplinarni tim se sastoji od članova iz različitih zdravstvenih i nezdravstvenih struka koji zajedno sudjeluju u skrbi za oboljelog i obitelj.

Iako svaki član tima individualno provodi svoj udio u skrbi za bolesnika i obitelj, u timu zajednički sudjeluje pri donošenju odluka i planiranju skrbi.

Komunikacija je jedan od najvažnijih preduvjeta za kvalitetnu palijativnu skrb. Dobra komunikacija poboljšava skrb za pacijenta i može djelovati kao terapija.

Komunikacija je važna između:

• bolesnika i zdravstvenih radnika (i ostali uključeni u skrb),
• obitelji i zdravstvenih radnika (i ostali),
• bolesnika i članova obitelji,
• zdravstvenih radnika i drugih službi uključenih u skrb

Važno je da slušanje bolesnika bude osjećajno, da se prepoznaju depresija, strah, ljutnja, osjećaj krivnje, povučenost, da se na dobar način potiče razgovor o tome. Pojašnjavanje raznih emocionalnih stanja i praktične upute mogu olakšati situaciju.

Empatija je sposobnost uživljavanja u situaciju i osjećaje druge osobe i uključuje prepoznavanje poruka neverbalne komunikacije. Ona je vrlo je važna u kontaktu s bolesnikom. Sama prisutnost neke osobe, uz razgovor, ali i uz periode šutnje može biti vrijedna podrška.

Društvena izolacija nastala zbog bolesti povećava napetost i depresiju kod bolesnika i važno je o tome razgovarati. Može se olakšati emocionalno izražavanje postavljanjem direktnih pitanja: Što je za vas trenutačno najgore? Što vas najviše brine u bolesti? Tko je u obitelji najviše pogođen vašom bolesti? …

Uz teškoće koje nosi sama bolest često se javljaju financijski i bračni problemi. Najbliže osobe postaju zasićene brigom i svakodnevnim naporima, udaljavaju se od bolesnika pod izgovorom da ne mogu gledati patnju, a u stvari često ne znaju što bi rekle. Reakcije bolesnika se često isprepliću s reakcijama obitelji. U obitelji dolazi do kriza i lomova komunikacije. Blokiraju se osjećaji kako bi „zaštitili“ jedni druge.

Dolazi do preraspodjele uloga: zbog gubitka roditeljske uloge razvija se emocionalna bol, zbog preuzimanja novih poslovnih uloga javlja se nesigurnost i panika. Javlja se osjećaj krivnje, srdžbe, žalosti što sve dovodi do neadekvatnih oblika ponašanja. Potisnuti osjećaji mogu izazvati eksploziju ljutnje bolesnika, članova obitelji, osoblja koje skrbi za bolesnika.

Posebnu pažnju treba posvetiti djeci. Treba poticati njihovu prisutnost. Za njih su maštanja često gora od realnosti. Želja da ih se zaštiti može ih ustvari izolirati. Treba im dati mogućnost da pitaju i dati im jasne odgovore.

Prema principima palijativne skrbi bolesnik treba biti centralna ličnost skrbi, treba ga potaknuti na suradnju i na zajedničko planiranje raznih postupaka kako bi se što više olakšali posljednji dani života. Važno je pomoći da se osvijesti da će doći trenutak kada kontakt s bolesnikom može biti posljednji, kada se poduzelo sve što se moglo, da treba prihvatiti nemoć i pomiriti se s njom.