Leukemija – liječenje

Liječenje akutne leukemije dijeli se u tri faze. U prvoj fazi, tzv. indukcijskoj ili uvodnoj primjenjuje se više vrsta citostatika radi zalječenja. Kako se primjenjuju visoke doze citostatika, padaju obrambeni mehanizmi te otiču sluznice, posebice usta i probavnog trakta.

Padom broja leukocita nastaje faza neutropenije u kojoj je bolesnik izložen infekcijama iz okoline, a posebice s kože i iz vlastitog probavnog trakta. Infekcije u tih bolesnika vrlo su rizične i ako se odmah ne započne s antibiotskom terapijom mogu biti smrtonosne u roku od 24 sata. Faza neutropenije traje različito od bolesnika do bolesnika, odnosno prosječno oko 2 – 3 tjedna. U toj fazi bolesnik je osim rizika od infekcija izložen riziku nekontroliranog krvarenja zbog nedostatka krvnih pločica (trombocita) i/ili poremećaja zgrušavanja krvi. Stoga bolesnici u toj fazi osim pojačane njege i skrbi imaju povećane potrebe za transfuzijama krvi i krvnih derivata.

Nakon faze neutropenije dolazi faza oporavka kada se oporavlja koštana srž. U oko 60 – 70% bolesnika oporavi se zdrava koštana srž te se postigne stanje koje nazivamo remisija. To je stanje u kojem se normalizira nalaz krvne slike, a u koštanoj srži ima manje od 5% blasta, tj. malignih leukemijskih stanica. Ako se bolesnik dalje ne liječi, bolest bi se zakratko ponovila te je potrebno nastaviti liječenje. Indukcijska ili uvodna terapija traje oko mjesec dana. U bolesnika u kojih se postigla kompletna remisija nastavlja se liječenje tzv. konsolidacijskom ili potvrdnom terapijom. U bolesnika u kojih se ne postigne remisija bolesti liječenje se odmah nastavlja tzv. salvage ili “spasonosnom” terapijom. Nažalost uspjeh liječenja u ovom drugom pokušaju nije tako dobar te samo 20 – 30% bolesnika ipak postigne remisiju bolesti.

Nakon uvodne ili indukcijske terapije liječenje se nastavlja konsolidacijskom terapijom s istim ili različitim citostaticima, odnosno dozama kao i u početnoj terapiji.

U bolesnika mlađih od 45 godina prije početka konsolidacijske terapije uzme se krv radi HLA tipizacije da se utvrdi ima li bolesnik davatelja koštane srži unutar obitelji. Ako se ne utvrdi davatelj unutar obitelji, nastavlja se liječenje vlastitom transplantacijom koštane srži. Stanice za vlastitu transplantaciju prikupljanju se u fazi izlaska iz neutropenije tijekom konsolidacijskog liječenja.

Transplantacija koštane srži ili hematopoetskih matičnih stanica treći je dio liječenja bolesnika s akutnim leukemijama. Ako bolesnik ima HLA (engl. Human leukocyte antigen ili veliki sustav gena tkivne snošljivosti) identične antigene s bratom ili sestrom, liječenje se nastavlja tzv. srodnom transplantacijom. Kad se ne nađe HLA identičan srodnik, liječenje se nastavlja transplantacijom vlastite koštane srži. U bolesnika mlađih od 35 godina za koje se utvrdi da imaju velik rizik od povrata bolesti, a nemaju HLA identičnog srodnika unutar obitelji, pokreće se postupak za pronalaženje tzv. nesrodnoga podudarnog donora.

Uspjeh liječenja akutnih leukemija u odraslih primjenom transplantacije koštane srži danas iznosi oko 50%.

Kronične leukemije, kao što sam naziv kaže, sporog su tijeka i ne zahtijevaju tako agresivno liječenje kao u bolesnika s akutnim leukemijama. Kronična mijeloična leukemija danas se uspješno kontrolira primjenom imatiniba tako da se već sada govori o eri prije i nakon imatiniba. U onih bolesnika u kojih se ne uspije kontrolirati bolest liječenje se nastavlja transplantacijom koštane srži od brata ili sestre ako imaju podudarnog srodnika unutar obitelji. U bolesnika s kroničnom mijeloičnom leukemijom mlađih od 35 godina koji ne reagiraju na imatinib, a nemaju HLA identičnog srodnika unutar obitelji pokreće se postupak za pronalazak HLA identičnoga nesrodnog donora. U bolesnika s kroničnom leukemijom transplantacija vlastitih stanica koštane srži nije terapija izbora.

Kronična limfocitna leukemija je mahom bolest starije životne dobi i obično je sporog tijeka. Danas se liječi različitim lijekovima, ali je još uvijek lijek izbora klorambucil kojim se postiže dobra kontrola bolesti. U mlađih bolesnika u kojih se registrira nestabilnost ili pogoršanje osnovne bolesti u obzir dolazi transplantacija koštane srži od brata ili sestre.

Svako liječenje, a pogotovo onkološko se pokušava provesti na način da bude što učinkovitije, što selektivnije i što je manje moguće toksično. Dobro poznavanje biologije i funkcioniranja tumorskih stanica omogućava ciljano djelovanje terapije na određena mjesta u procesu rasta, razvoja i širenja tumora. Biološka terapija znači primjenu lijekova koji mogu normalizirati, modificirati ili potpomoći biološke procese.

Biološka terapija je relativno novi, ali izrazito učinkovit način liječenja raka. Sastoji se u primjeni antitijela. Biološka terapija naziva se još i ciljanom terapijom zato jer ciljano uništava tumorsku stanicu, bez negativnog utjecaja na zdrave stanice. Stoga primjena bioloških lijekova nije povezana s nuspojavama karakterističnima za primjenu kemoterapije (gubitak kose, mučnina i povraćanje, smanjenje broja bijelih krvnih stanica).

Biološka terapija znači primjenu lijekova koji mogu normalizirati, modificirati ili potpomoći biološke procese. U širem smislu riječi, utječu na imunološki sustav i njegove funkcije.

Nova metoda je ciljana imunoterapija koja je u pogledu preživljavanja pokazala iznimne rezultate. Istraživači su kao lijek razvili protutijela koja se ciljano vežu za specijalne bjelančevine, antigene, koji se nalaze na površini bolesnih stanica. Protutijela na taj način uništavaju bolesne stanice.

CD 20 pozitivna kronična limfocitna leukemija

Kronična limfocitna leukemija je bolest B limfocita. Većina B limfocita , ne samo zloćudnih, nosi specifični biljeg (bjelančevinu) na staničnoj površini , tzv.CD20 antigen. To je mjesto na koje se mogu vezati antitijela, što je otvorilo nove terapijske mogućnosti. Stvorena su protutijela (lijekovi) čije vezivanje na CD20 antigen uništava antigen ili stanicu na čijoj se površini nalazi. To vezivanje pokreće imunološke mehanizme koji dovode do uništenja limfocita s izraženim CD 20 antigenom.

Najbolji rezultati obično se postižu zajedničkom primjenom kemoterapije i ciljane terapije. Rezultat liječenja ciljanom terapijom jest povećan udio u izlječenju te povećani broj preživjelih bolesnika,a bez značajnijeg porasta pratećih nuspojava.

Radioimunokonjugati su skupina lijekova, koji su stvoreni spajanjem antitijela i radionuklida. Terapija s takvim lijekovima, radioimunoterapija, se zasniva na dovođenju visokih koncentracija zračenja u tkiva na točno određena mjesta (u ovom slučaju maligne stanice) posredstvom antitijela.