Aktivan nadzor karcinoma prostate

Aktivni nadzor znači da se pacijent samo prati i pri tome ničim ne liječi. Takav bolesnik obično ima manje agresivan rak, male veličine, organ-ograničen tumora i bez simptoma. Ovakav pristup temelji se na pretpostavci da je većina ranih karcinoma prostate sporo rastućih i ostat će ograničeni na prostatu jako puno vremena. To znači da je u odabranih bolesnika moguće odgoditi konačni tretman za mnogo godina ili ga potpuno izbjeći te tako izbjeći i nuspojave povezane s liječenjem kao što su operacija ili zračenje. Važno je, međutim, da iako aktivni nadzor ne uključuje stvarno liječenje, bolesnika i dalje treba strogo i često kontrolirati i nadzirati. Follow-up ili praćenje uključuje česte posjete liječniku, možda svaka tri mjeseca do šest mjeseci. Posjeta uključuje pitanja o novim ili pogoršanju već prisutnih simptoma, digito-rektalni pregled radi procjene stanja u prostati. Osim toga, rade se krvni testovi radi procjene vrijednosti PSA i slikovne metode pregleda radi procjene proširenosti bolesti u ostatku tijela. Većina stručnjaka također preporučuje obavljanje konfirmacijske biopsije prostate kako bi se potvrdilo da se doista radi o malom volumenu raka. Kontrolna biopsija prostate potrebna je svake godine kako bi se na vrijeme otkrilo povećanje volumena raka i Gleason stupanj raka. Kao što je ranije spomenuto, Gleason skor je mjera agresivnosti tumora i povećanje ove vrijednosti može ukazati na potrebu liječenja raka drugim sredstvima. Ako dobiveni anamnestički podaci i nalazi učinjenih pretraga ukažu na povećanje raka, aktivni nadzor se prekida. Započinje se aktivno liječenje, najčešće radioterapijom ili kirurški.

Aktivni nadzor se razlikuje od opservacije. Opservacija znači praćenje bolesnika bez ispitivanja ili biopsije, te ih se liječi tek kada se pojave simptomi. Ovakav pristup rezerviran je za ljude koji imaju očekivano trajanje života 10 godina ili manje. Stoga, opservacija čini se da ima smisla za organ-ograničeni (lokalizirani) karcinom prostate u muškaraca koji su starije životne dobi. Osim toga, opservacija je često najprikladniji izbor u ljudi koji su oboljeli od drugih ozbiljnih bolesti, kao što su srčani ili plućni bolesnici, osobe sa slabo kontroliranim visokim krvnim tlakom, dijabetičari, oboljeli od AIDS-a ili drugih oblika raka.

Aktivni nadzor i opservacija kod raka prostate, međutim, ostaju kontroverzni. Neki medicinski stručnjaci tvrde da to nije dobar izbor. Oni ističu da će se malo liječnika koji se bave drugim vrstama raka odlučiti za takav pristup i čekati hoće li se bolest proširiti. Osim toga, liječenje bolesti koja se proširila po tijelu je manje učinkovito nego liječenje ranog raka prostate. Nadalje, ne postoje standardizirani protokoli po kojima bi se vršio odabir pacijenata za aktivan nadzor. Različite institucije imaju svoje vlastite različite smjernice. Daljnja istraživanja u tom smislu su u tijeku i nadamo se skorom pojavljivanju u literaturi.