Hormonska terapija karcinoma prostate

Hormonska terapija je najučinkovitiji oblik liječenja uznapredovalog karcinoma prostate. Učinak androgena ključan je za rast i funkciju normalne prostate. No, anandrogeni su važan čimbenik kontrole rasta karcinoma prostate jer čak oko 80% karcinoma prostate zadrži receptore za androgene u svojim stanicama. Zbog toga se hormonska terapija karcinoma prostate zasniva na sniženju razine androgena u cirkulaciji, odnosno na blokadi njihova biološkog djelovanja.

80% bolesnika s karcinomom prostate ima subjektivni odgovor na hormonsku terapiju, dok se kompletna ili parcijalna regresija postiže kod 60% bolesnika. Prosječno trajanje odgovora na hormonsku terapiju je 12-18 mjeseci. Nakon neuspjeha prve linije hormonske terapije, druga linija ima male izglede za uspjeh.

Najvažniji oblici hormonske terapije karcinoma prostate jesu:

obostrano kirurško odstranjenje testisa. Bbudući da se 95% testosterona proizvodi u testisu, ovaj zahvat rezultira izrazitim padom razine testosterona. Na žalost, mnogo se manji učinak vidi na najvažnijem pokazatelju androgenog učinka, intraprostatičnom DHT-u (dihidrotestosteron).

Odgovor tumora na kastraciju veoma je brz, često unutar 24 sata, što se očituje znatnim sniženjem intenziteta bolova u slučaju koštanih presadnica, smanjenjem dizuričnih tegoba zbog smanjenja veličine tumora i sl. Najvažnije neželjene posljedice ovog zahvata jesu impotencija, gubitak libida, napadaji crvenila.

Glavni mehanizam kojim antiandrogeni ostvaruju antitumorski učinak jest natjecanje s testosteronom i dihidrotestosteronom za vezanje na androgene receptore u stanicama karcinoma prostate.

Razlikujemo dvije skupine ovih lijekova:

  • Steroidni: ciproteron-acetat: Ciproteron-acetat (Androcur), osim na blokiranju androgenih receptora, svoje djelovanje zasniva i na progesteronskom učinku time što preko negativne povratne sprege izaziva sniženje razine testosterona i adrenalnih steroida. Neželjene su posljedice oštećenje jetre, povećanje incidencije tromboembolije, smanjenje libida i potencije, ginekomastija (povećanje muških grudi), umor, mučnina, proljev, slabija tolerancija ugljikohidrata.
  • Nesteroidni: flutamid i bikalutamid: Flutamid se kompetitivno (natjecateljski) veže za androgene receptore. Osim toga, on inhibira učinak androgena preko negativne povratne sprege na hipofizu, što rezultira porastom razine LH, a time i porastom razine testosterona. Zbog toga flutamid ne uzrokuje gubitak potencije i kardiovaskularne komplikacije. Neželjene posljedice terapije flutamidom jesu mučnina, proljev, povraćanje, ginekomastija, rjeđe oštećenje jetre.

Sintetički spojevi koji su biokemijskom strukturom veoma slični prirodnom LHRH-u. Njegovim djelovan jem dolazi do prolaznog porasta razine gonadotropina u krvi, osobito LH, a time i do porasta razine testosterona (flare fenomen), nakon čega slijedi gotovo potpuni prestanak lučenja LH, što uzrokuje sniženje razine testosterona na kastracijsku razinu, obično unutar 2-3 tjedna. Za razliku od kirurške, ova je kemijska kastracija potencijalno reverzibila, što je osobito važno kada bolesnik ne odgovori na terapiju.

Na početku liječenja, zbog povišene razine testosterona, mogu nastati pojačani bolovi u kostima, te pogoršane dizurične tegobe. Zbog toga se prva 3 tjedna terapije uvode antiandrogeni. Nakon tog razdoblja neželjene posljedice terapije nastaju zbog snižene razine testosterona: napadaji vrućice, impotencija, gubitak libida.

Za postizanje optimalnog terapijskog učinka potrebno je od početka blokirati djelovanje svih androgena (iz testisa i nadbubrežnih žlijezda). Budući da je ovaj terapijski pristup pokazao prednost prema liječenju samo jednim oblikom hormonskog liječenja, danas je uobičajena istodobna primjena dvaju oblika hormonskog liječenja koji imaju različit mehanizam djelovanja, a u svrhu postizanja potpune androgenske blokage: obostrana orhidektomija + antiandrogen ili kombinacija terapije LHRH-agonista i antiandrogena.